|
|
| < | ožujak, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Evo tu bi trebala napisati nešto o svom blogu..... Ovako pisat ću isključivo o svome mišljenju i stajalištu prema određenim temama. Rijetko sam pisala o svom životu, ali sada više neće biti ni toga jer to je moj privatni život koji ću držat za sebe. To samo znači da ako vas nešto zanima o mom životu morate me to pitati, to možete preko mog msn-a ili mi pitanje ostavite u komentarima, a ako nađem vremena odgovorit ću.
Da se kratko predstavim. Ovako zovem se Bojana i eto u biti ovaj blog je gotov, neće bit više pisanja, zadnji post je bio oprštajni i to je to xD Jako sam tvrdoglava i ako sam uvjerena u nešto gotovo da nema šanse da me razuvjerite, a dosta često se govori da sam brbljava. Ne prilagođavam se nikome i nikada ne glumatam ono što nisam, ne bojim se ponašati prirodno i reći svoje mišljenje. Nisam osoba koja dramatizira i komplicira svoje međuljudske odnose. Držim svoje odnose na vrlo jednostavnoj razini - ili nam ide ili ne ide. Joj da zaboravih nešto važno LOL, ja sam vam fanatik za vampirima prevedno na nešt razumljivo opsjednuta sa tim bićima =) anyway ostavljam vam svoj msn pa kom se priča sa mnom može me slobodno dodat... i da još ono napomena imam ja i vf profil ali lijena sam stavljat link pa ono kog zanima nek pogleda tamo pod sharpangel i može vidit moj profil. MSN:aidenangel69@hotmail.com
Slušam: Children Of Bodom
Bullet For My Valentine
HIM
The 69 Eyes
Metallica
Evanescence
Samsas Traum
Tamtrum
Imperative Reaction
D'espairs Ray
Slipknot
Unter Null itd... jer ima dost ali ovo je osnovno
Reflection
Can you recognize the person staring back at you?
Do you like that person or do you hate what you are?
Does all your guilt reflect in your eyes?
You look in the mirror and all you see is pain
Maybe you see the guilt and the hate
And maybe you don’t see a thing because you don’t want to
I hope you like your damn reflection
Of course you like it; it’s dumb to think you don’t
You refuse to see the bad things
You blind yourself with your fake smile
You don’t even care how ugly your reflection is
Open your eyes just once in your life
Just once in your life look at what you really are
Do you like your reflection now?
Do you like that person staring back at you?
Don’t pretend to be fine
I saw the tears that came down your face
I know you hate what looks back at you
Don’t pretend it doesn’t hurt
Because I know it hurts
It hurts to see your reflection
And hate what you are
Forever More
Whenever you see it
You want more
The endless cycle of lust
The endless craving for more
You would do anything to have it
You would give your life for that rush
You would give your life
Just to have the chance to take another
You crave for life
You crave for the blood that represents it
You want it forever more
Can you face your truth?
Can you bare the eternity?
Can you live with the guilt
Of taking someone’s life so you
Could live trough your eternity?
Face what you are
You’re not a graceful creature
You’re not a creature of the night
You’re nothing but a serial killer
Forever more what you believe to be
You are not
Forever more you are not want you want to be
Vampire Princess
You see her blinding beauty
You admire her perfect white skin
Her blood red lips and black hair
She is like a dream come true
When her blue eyes meat yours
Your heart races and your blood runs cold
She is everything you want to have
She is everything you want to be
Despite all her beauty and charm
She is not like you and me
She will never belong to
The world we call ours
She is a creature of the night
She is the immortal princess of our dreams
She is just the vampire princess we adore
You all envy her for what she is
But she envies you more
You can see what she never will
You want her immortality
And she wants your mortality
You crave to be her
And she craves to be you
The Perfect Girl
She does whatever you say
You are her God
Your word is her command
She’s your perfect little girl
You would play with her
As if she were a toy
A toy that would read every wish
From your eyes
Is that how you imagined me?
Is that the illusion you live in?
You know I’m not her
You know I’m not the perfect girl
Right out of your dreams
I will refuse to do what you want
You are not my God
Your word means nothing to me
I’m not your perfect little girl
I’m not your toy to play with
I will not read every wish from your eyes
Realize that I can’t make your
Dreams come true
I don’t even love you
The perfect girl you want
Doesn’t even exist and
I am not her
Shadow of Memories
Do you remember her smile?
Do you remember the blue sky?
Is it all just a blur when you
Try to remember
Maybe it’s all just a shadow
That your memories cast
As a try that you never forget
But do you need those memories?
If you never tried to remember
But tried to forget then it will
Never matter again
You forgot your memory of me
Just as I forgot you
It’s easy to forget you
With every second you drown in misery
But I couldn’t care less
I would never be like you again
I would never become what I was before
Do whatever you want but
Forget me once again
I broke myself and now
I separated from my other side
Never again will I let my shadow
Murder my faith
So Alive but so Dead
When you see her, you see life
Her smile lights up the world
But have you ever taken the time to see her soul
It is so dark and empty
When you look into her eyes
You wonder where all the life has gone
Her eyes show no sign of life only death
So when you look into them you can see the emptiness
She is so alive on the outside
But so dead on the inside
Can’t you see it?
Why can’t you see it?
You don’t care and that’s why
You keep on killing her soul
The life on the outside remains
Just like her charming smile
But inside she is already dead
Her soul lost in darkness
Her heart broken and cold
That is her destiny
If only you could see what is happening
If you could only stop killing her
You could keep her from falling
From falling deeper into darkness
Don’t get fooled by her smile and outside
Try to see what is in her
Try to see the empty and dead inside
Save her, I know you can
You know she is worth saving
Take a Breath
Tonight is your last night
Tonight it all ends
Take one last breath
And say goodbye
In this cruel world
You can not find your place
Everyone and everything
Suffocating you
And nothing is there to save you
All your dreams
Fall apart
And you find yourself
Crying on the floor again
And then you finally sing your last song
Tonight is your last night
Tonight it all ends
Take one last breath
And say goodbye
You gave everything you had
It’s not your fault it wasn’t enough
But you have one thing left
You have your pretty little song
To sing
Tonight is your last night
Tonight it all ends
Take one last breath
And say goodbye
A Tale from a Vampire’s Heart
Why the sudden interest?
After all those years you ask me
Why the sudden interest in mortality?
You taught me to live
The life that is no life,
You taught me to be immortal,
You never did tell me how it was
To be mortal
Since I was born
I had never heard how it was like
To live, to feel passion,
To feel alive
And to answer why the sudden interest
Well it is simple,
Simple and clear as the sunlight
I have never seen.
I wanted to be like them,
Never to ask myself
How does anything feel?
That only remains a dream,
That only remains my wish
I guess I have nothing to argue,
You did give me a gift after all
A gift most mortals would die for
You gave me the gift of immortality
And the only problem with it is
I never asked for what you gave me
Možda krivi način započeti novu temu nakon toliko vremena, ali možem si dopustiti da se i ja koji put ponovim...dugo nisam otvorila novu stranicu svojih tekstova i napisala nešto. Nisam to napravila jer ne bih mogla ostaviti jak utisak na one koji čitaju, ne bi mogla ostaviti utisak na sebe kao osobu koja to piše pa zašto onda forsirati nešto što ne ide. Toliko vremena sam sada posvetila drugim stvarima, a odnedavno i drugoj osobi...možda je jedan od razloga što sam htjela malo vratiti se ovdje ta druga osoba. Vratio mi je nešto jako drago i važno u mome životu... vratio mi je mogućnost da se vratim opet bar na tren u svoj svijet jer je prihvatio sve što jesam i dao mi je nešto što je uvelike promjenilo i mene kao osobu. Moram priznati nikada nisam bila osoba zaljubljive prirode, a pogotovo ne osoba koja se vezala za druge ako to nisu dobro debelo zaslužili. Ali da ne razvlačim temu da nakon toliko vremena znam što to znači nekog voljeti i brinuti o toj osobi svake sekunde reći ću i nešto drugo. Svo ovo vrijeme sam promišljala o mnogo stvari i o sebi kao sebi, shvatila sam da sam se dosta promjenila ali neke moje osobine ostale su iste otkako znam za sebe. Pa sam se zapitala tko je još došao do tog zaključka? Kako se netko nosi s time? Kako se čovjek općenito nosi sa promjenama u svom životu? Morala bih reći da je to sve individualno, ali mislim da ima i dosta onih kojima to teško pada i koji osjećaju da tim promjenama gube dio sebe. Baš taj osjećaj gubljenja znam, ali shvatila sam već odavno da su promjene dio života, a na nama je da li ćemo ih prihvatit ili čeznuti za onime što smo nekada bili. iskreno ima trenutaka kada čeznem za vlastitom hladnoćom, ali znam da nije dobra...znam da su sojećaji element koji te potiče na naizgled nemoguće i ne stvarno. Sve promjene koje čovjek proživi čini ih zapravo posebnima i opet svatko posatje nešto novo... to je kao ponovno rođenje. No tada se opet možem zapitati kako će netko tu šansu za novi početak samo iskoristiti? to bi se za promjenu svi mogli zapitati, zapitajte se hoćete li iskoristit svaku priliku za novi početak koju vam život nudi.
Zarobljen? Zarobljen u svojoj noćnoj mori? To je tako ogvan osjećaj ili se možda varam...well bar je meni ogavan. Nemaš više što analizirat u glavi ali i dalje se mučiš i pokušavaš shvatit ono što se događa oko tebe i ono što se događa u tvom svijetu. Stvarnost i san više se ne razlikuju i granice ne postoje, kako se zatvoriti u svoj svijet ako ti ga drugi oduzimaju, kako se vratiti sam sebi kada te drže u lancima stvarnosti? Postavi milijun pitanja i na tih milijun pitanja nema odgovora, nema ničega magičnog nema nikakvog misteriija nema ničega što te okružuje u tvom svijetu. Okrutna stvarnost te budi iz tvog malenog, savršenog svijeta i koliko kod da se opireš ne možeš pobjeć... ne možeš spasit svoje snove i svoju mali savršeni svijet. Tužna pričica zar ne? Budeš zatočen između stvarnosti i fikcije i ne možeš nikuda dalje.... Pokušavam se sakrit u svoj mali mračni svijet pun bića koja su kao ja i koja me u potpunosti shvaćaju, pun vampira i svega ostalog što me čini onime što jesam...ali kao što se da naslutit moj mali svijet nestaje i ja ostajem zarobljena u okrutnoj stvarnosti a u mojoj glavi sve se bori za povratak u onaj savršeni svijet gdje je sve onako kako ja želim da bude. Malena i bespomoćna u stvarnosti, takav imam osjećaj za sebe dok sam u stvarnosti, ali u svom svijetu ja sam netko sasvim drugo tj nešto sasvim drugo. Živim u mračnim ulicama 19.st., gledam noćno nebo, divim se ljepoti starih ulica, nema buke i užurbanog ritma života. Nema briga tu sam samo ja i oni koji uživaju u istim ljepotama tog svijeta. Okružuju me vampiri i ostala noćna bića, okružuju me mistična bića mojih snova, okružuje me...dom, okružuje me osjećaj da negdje pripadam... u tom svijetu volim sebe i volim to što jesam, nema potrebe da skrivam svoju narav, nema potrebe da skrivam sve što volim, mogu biti sve što jesam. U stvarnosti sve moram uljepšavat i pravit se malim slatkim bićem koje ne bi moglo nikome naškoditi ajde možda ne i baš tako drastično, ali u svakom slučaju nikad ne mogu biti ono što jesam pred svima. Iskreno dosta mi je slušat riječi freak, čudakinja, luđakinja, nenormalna i sve ostalo što neki vežu uz mene jer u nekom segmentu ima ljudi za koje sam sasvim normalna. A znam samo jedno mjesto gdje sam svima normalna i gdje me nitko ne gleda drugim očima zbog onoga što jesam. Sad shvaćate zašto želim bit zaključana u svojoj glavi, u svom svijetu ili vam ipak treba još riječi koje trebaju opisat kako je jadno kad vidiš da se tvoj mali mračni svijet raspada zauvijek?
Jeste se ikad promatrali u ogledalo toliko dugo da ste se izgubili. Toliko izgubili da imate osjećaj da ste zatočeni s druge strane. Gledaš sebe, ali ipak to nisi ti... ne možeš bit ti, mora da je netko drugi. Stavljaš ruku na hladno staklo da se uvjeriš da je to sve laš, da se uvjeriš da tvoj odraz laže. Imaš osjećaj da su to dvije različite osobe i pitaš se voliš li ijednu od tih osoba ili se opet daješ zavarat? Skidaš ruku sa stakla, ali ju istog trena vraćaš očekujući nešto. Ne znaš što očekuješ, ali znaš da želiš da se nešto dogodi. Na kraju više ne možeš podnjet pogled na sebe i svom snagom lupaš o to hladno i bezživotno staklo. Cijela slika se raspada zajedno sa staklom koje se rasipa po podu. A neki dijelovi ostaju u tvojoj ruci i obljeva ih tvoja krv. Gledaš opet tamo gdje je do prije nekoliko sekundi bio tvoj odraz, a sada je umjesto njega praznina. No ti se i dalje osjećaš kao da si se ti raspao zajedno s onim staklom, a ona osoba od koje bježiš sada gleda u te komadiće tebe. Kleknut ćeš i htjet opet složit sve te sitne komadiće, tako sitne da nisu bitni...ali opet dovoljno oštri da ih ne možeš složiti. Sada je tvoja krv na svakom komadiću dok ih ti beznadno slažeš. Na kraju odustaješ i prekrivaš lice rukom, osjećaš nešto toplo kako ti curi po licu. Odmičeš ruku i gledaš ju kako je oblivena krvlju. Boli si zanemario, nisi ni shvatio da ti ruke drhte....a možda još uvijek ne shvaćaš. Vjerojatno ne jer još uvijek misliš o onome što ti se vrti po glavi... jer se još uvijek pitaš jesi li ti u onim komadićima stakla na podu.
Danas sam odlučila postaviti jedostavno pitanje svima, veoma jednostavno pitanje ću postavit. Što ste zapravo? Odgovor bi trebao biti jednostavan zar ne? Neki će reći da su umjetnici, neki da su normalni i tako dalje, ima bezbroj odgovora, ali to ne mora značiti da i drugi dijele vaše mišljenje o vama. Uzet ću sebe za primjer jer sjedili smo na hrvatskom i radili modernizam u književnosti. Naravno mene je tek razbudila Baudelaireova pjesma Radosni mrtvac i neki tip koji sjedi do mene to pročita i izjavi da nije ni čudo što je meni to dobro jer je to bolesna pjesma. Preokrenula sam očima i slušala profesoricu i njenu analizu te „bolesne“ pjesme. Njena izjava me još više ubila u pojam jer je rekla da je to pjesma koja čovjeka baca samo u ponor i dubine nesreće, a onda sam se sjetila i reakcije ljudi oko mene na tu pjesmu i svoje reakcije. Svima se gadila pjesma, a ja sam čitajući poslijednje stihove imala osmijeh na licu. I tada mi je palo na pamet to pitanje što smo zapravo? Zar da sama sebe sad smatram nekom ludom curom koja jedina misli da su mračne i depresivne pjesme pune smrti i boli lijepe. Pa meni su lijepe bezobzira bila ja sretna ili nesretna u životu. Za mene nije umjetnost samo pisati o sretnoj ljubavi i nekim krajolicima ili o ljubavi prema domovini, meni su pjesme poput Radosni mrtvac lijepe jer te zapravo potaknu da razmisliš o svemu. Tek te svijest o prisutnosti smrti natjera da shvatiš neke stvari koje će promjenit tvoj život i razmišljanje na način da ti trnci prođu kroz tijelo i ponovno osjetiš život da ti teče kroz vene. Ne znam je li to samo moje mišljenje, ali jedino što te zapravo probudi iz iluzije života koji navodno vodiš je kada se suočiš sa gubitkom nekoga ili svijest koju probudi prisutnost smrti. Tek kada ljudi uistinu postanu svjesni da će zapravo umrijeti ili mogu završiti život svake minute počnu razmišljati kako žele da ih ljudi pamte. Možda ću ja jedog dana razmišljati kako će me ljudi pamtiti, ali nisam sigurna hoće li me pamtiti kao neku curu koja je voljela razmišljati izvan okvira ili kao neku luđakinju. Voljela bi da me svi pamte kao curu koja nije bila tipična kao ostatak, kao curu koja je voljela sve što je čudno i kao curu koja je voljela razmišljati izvan zadanih okvira. Nisam sigurna jeste li shvatili što vam želim reći, ali nadam se da jeste.
I evo vam da i vi pročitate pjesmu koja je mene potakla na sve ovo što sam napisala….
Radosni Mrtvac
Charles Baudelaire
Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k nama pun radosti sprema:
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.
Nije ti možda lice već utrnulo od silnog smiješkanja? Skrivaš sve iza tog svog bilstavog osmijeha i veselog izgleda. Da bar sam jednom shvatiš da ne možeš uvijek glumiti malenog anđela kojem je cijeli jebeni svijet savršen. Ne pretvaraj se da si nešto što nisi jer znam da te boli, znam da svaku večer plačeš i kroz gorka suze ponavljaš u sebi jedne te iste riječi. Ponavljaš riječi >mrzim se<. Zar je toliko teško prestati biti prosječna marioneta tog jebenog društva koja te čini takvom osobom? Zar nemaš bar toliko poštovanja prema sebi da skineš tu masku i jednom pokažeš tko si zapravo? Naravno da to ne činiš kada samo pokušavaš biti ono što drugi žele da budeš, uopće nisi ono što ti želiš biti. Nije izazov u tome da budeš njihova marioneta, izazovu je u tome da im se suprotstaviš i budeš ono što jesi. Ako se osjećaš kao nečija marioneta, kada imaš osjećaj da svi vuku konce tvog života vjeruj mi to nije onda sreća. Jedino što time dobivaš je da ćeš se naći da potpuno slomljeno ležiš na hladnom podu i osjetiš kako ti vrele i gorke suze teku niz obraze. Je li ta tvoja maska vrijedna tog osjećaja nemoći i tuge? Je li to tvoje jadno društvo vrijedno toga? A i ja sam glupa zašto to uopće pitam pa gdje da se sakriješ bez te svoje maske.
A sada ćemo sve završiti jednom pjesmom....
Emptiness
Your smile fades as the morning comes
I reach out for you but I can’t hold on to you
Whatever I try you’re even further away
It hurts me to see I am all alone again
I tried to run to you but something held me back
I found myself chained to a brick wall
The more I pull on the chains the more they cut into my flesh
If I pull harder they’ll kill me
I fall on my knees and I feel tears running down my face
There is nothing I can do to set myself free
And you are leaving
You didn’t even look back to look into my eyes just one last time
The dark surrounds me
I faced the truth in which I will never be free again
I still wonder whose fault that is
I hoped for so long that there is a way back
I believed there was a way back
I know I need to stop believing
The belief in a better tomorrow just made it worse
I’m waiting for something to get me out of this world
I’m waiting for you for nothing else
My tears turned into blood
And my love into hate
I found a way out of this dark world
I grabbed those chains and pulled as hard as I could
I felt the cold metal cutting into my flesh
I felt the blood run down my arms
But I didn’t care I just wanted out
I wanted to see you one more time
With my last breath I called your name
I begged for your mercy
As I waited on the cold floor for you to come
I let one last tear fall down
That last tear became the witness of my emptiness
emo slikica
emo love is so cute
BAM :)
My Beloved Angel
I was held down in chains
In chains of pain and suffering
Begging for someone to save me I waited
I waited and you came
You came and took me out of the darkness
Showed me a new more beautiful world
You were an angel just like me
I know I was held down only for you to find me
When you took my hand and led me trough darkness
It seemed so beautiful, it was no longer frightening
You watched over me my beloved angel
Your eyes never moved from me
You made the darkness into our heaven
No matter how lost I got you where there
You made my darkness into a dream
When you placed that cold kiss on my lips
I swear it was like heaven
It made all my doubts and fears disappear
You showed me how angels love
I remember the tears that ran down my face
And I remember you saying it’s all right
You made me smile like I never smiled before
I still remember the way you said you love me
I was scared you would vanish someday
But you are still here holding me in your arms
And you still say you love me
You have been my beloved angel all this time
And you still are
I don’t know how to live without you
It’s hard to imagine my life if you’re not in it
I found you and won’t let go of you
My beloved angel
Znate li svi one snove koji proganjaju, naravno da znate... imate li svaku noć isti prokleti san koji vas ubija ne znate što bi od sebe. Neki znaju, a neki ne no vjerujem da većina zna. Zamsilite si ovaj san. Šetaš na rubu nekog mosta zapravo ne na rubu nego na nekoj ograi tog mosta, netko se šeta pored mene na stazi ali ne vidim lice te osobe jednostavno magla ne vidim lice. Ali poznam tu osobu, razgovaram s njim kao da se znamo stoljećima, ali zašto ne vidim lice. Taj događaj se čini tako dugim, odjednom stajem i okrećem se prema njemu, nešto sam rekla i pružila ruke prema njemu. Primio me za ruke i i došao bliže šapnuo mi nešt na uho i popeo se na ogradu. Stoji ispred mene i gleda me u oči, ali ja i dalje ne prepoznajem lice, jedostavno ne mogu prepznati tko je to. I onda.... gurne me s mosta, ali i on pada sa mnom.... padam prema dubini i on mi se nasmiješi. I tad vidim lice prepoznajem ga, ali ta osoba mi nije tako bliska, ta osoba je samo moja želja. Bojim se u tom trenutku te dubine, ne zato jer ću umrijet nego zato jer je on sa mnom bojim se njega. Bojala sam se i poljupca koji mi je dao prije nego što sam se probudila od straha. Nisam se bojala smrti nego osobe do koje mi je stalo, bojala sam se poljupca tako nježnog i stvarnog. Taj san me proganja već noćima i ne znam ga objasnit ovaj san je kombinacija starog sna kojeg sam imala prije nekoliko godina ali sada se nešto promjenilo, ne umirem sama i znam tko me je ubio.
Ali jedine riječi kojih se sjećam iz sna su bile " zanš da ovo radim sam da mi te nitko ne oduzme i sam zato jer te volim. Ti si moja i želim da tako ostane zauvijek".
P.S. znam da snovi nisu stvarni, ali ovaj se činio toliko stvarnim da me strah svaki put kad ga sanjam, a zapravo ga sanjam svaku noć već zadnjih dva tjedna.
Embraced by death I fall
Embraced by darkness I rise into a new world
Crushed by my pain I cry
I cry for lost times
But yet my fall hasn’t made me weak
The darkness let my grow stronger
I am stronger but emptier
With no emotions in my heart I walk among you
Pain is all you see in my dark eyes
But I see a ray of light
The ray of hope to save my lost soul
Now I recognize it’s you
It’s you my dark angel
You are the darkness I fell to
Now I’m not sorry to be a fallen angel
Not now that I found you
Now more than ever…
I want to embrace the darkness because
You are the darkness itself
Still your smile fills my heart with joy
The sorrow fades from your words
If only I could be close to you
If I could only kiss your cold lips
You put life into my body and my heart craves for you
Only for you my love
Together we could be reborn
A fallen and a dark angel
It sounds destined to be
Never the less I am happy
I am happy to be what I am
I am happy to love you
I am truly happy to have fallen
And I am glad to be a fallen angel
Her touch was so gentle
So soft, soft as velvet
Can’t you see the insanity in her eyes?
No you can’t, as expected
For you she is perfection
You crave for her scent
You don’t realize she is already dead
Madame Butterfly is only out to get your soul
She feeds on your desire
She needs all your dreams
She wants all you’ve got
Fooled by her charm you fall into her arms
Once you were free but now…
You are a slave of her words
The words that haunt you into eternity
Once free now a slave to Madame Butterfly that’s what you are
She used to be just like you, she used to be alive
But her darkness got the best of her
Left alone in eternity she looks for…
She craves for more
But you will never be free again
Never again, just as she will never be free
Just as she once lost her life
You will lose yours to her deadly touch